Staklo-keramiku, također poznatu kao mikrokristalno staklo ili mikrokristalna keramika, izumio je sredinom-1950-ih poznati kemičar za staklo i izumitelj SD Stookey. To su polikristalni materijali čvrste -faze koji sadrže staklenu matricu, proizvedeni kontroliranom nukleacijom i kristalizacijom osnovnih stakala specifičnog sastava na kontroliranim temperaturama. Svojstva staklo-keramike prvenstveno su određena glavnom kristalnom fazom, koja se može kontrolirati nukleacijom, kristalizacijom i odabirom različitih matičnih staklenih komponenti. Staklokeramika kombinira karakteristike i stakla i keramike, pokazujući vrhunska toplinska, kemijska, biološka, optička i električna svojstva u usporedbi s metalima i polimerima.
Sastav i mikrostruktura dva su glavna utjecajna čimbenika u dizajnu staklo{0}}keramičkih sastava. Glavna komponenta je odlučujući faktor u nukleaciji. Za staklo-keramiku s mehaničkim i optičkim svojstvima, mikrostruktura je još kritičniji čimbenik, povezan s glavnom komponentom i agregacijom mikrokristalne faze. Različiti režimi toplinske obrade također značajno utječu na mikrostrukturu. Kontrola kristalizacije stakla je preduvjet za stvaranje staklo-keramike. Nukleacija je odlučujući faktor u kontroli kristalizacije. Formiranje kristala u matičnom staklu obično uključuje dvije faze: ① fazu formiranja submikroskopske jezgre; ② submikroskopski stupanj rasta jezgre. Ove dvije faze se nazivaju nukleacija i rast kristala. Na nukleaciju utječu dva čimbenika: ① odabir matičnog stakla odgovarajućeg kemijskog sastava, obično dodavanjem određenog sredstva za nukleaciju; ② kontroliranje režima toplinske obrade, tj. temperature zagrijavanja i vremena držanja.
