Staklo i keramika poznati su većini ljudi, ali na tržištu postoji nova vrsta anorganskog ne-metalnog materijala-staklo-keramike. Razlika između ova tri leži u njihovoj mikrostrukturi. Iako svi pripadaju kategoriji anorganskih ne-metalnih materijala (ili silikatnih materijala), staklo je amorfno, keramika je kristalna (polikristalna), a staklo-keramika su kompozitni materijali koji kombiniraju kristalnu i staklenu fazu. Zapravo, mnogi funkcionalni stakleni materijali danas su napustili tradicionalne silikate ili kvarc, okrenuvši se fluoridima, fosfatima, kalkogenidima i teškim oksidima. Mnogi funkcionalni keramički materijali također nemaju veze sa silikatima. Staklo{10}}keramika, kao kompozitni materijal kristalne i staklene faze napravljen topljenjem-na visokoj temperaturi, oblikovanjem i toplinskom obradom, općenito se izrađuje od ponovno obrađenog stakla i poznata je i kao mikrokristalno staklo. Kombiniraju svojstva i stakla i keramike, posjeduju superiorna svojstva kao što su visoka mehanička čvrstoća, podesivi koeficijent toplinskog širenja, otpornost na toplinski udar, otpornost na kemijsku koroziju, mali dielektrični gubitak i niska vodljivost, što rezultira vrlo širokim rasponom tržišnih primjena.
Staklo{0}}keramika je polikristalni keramički materijal dobiven kontroliranjem kristalizacije stakla. Oni kombiniraju prednosti i stakla i keramike i općenito nadmašuju metale i njihove organske polimere u pogledu toplinskih, kemijskih, bioloških, optičkih i električnih svojstava. Staklo-keramiku prvi je sintetizirao sredinom 1950-ih glasoviti kemičar za staklo i izumitelj SD Stookey, ali daljnja istraživanja o njoj napredovala su tek 1970-ih. Danas ih mnogi stručnjaci nazivaju novom vrstom keramičkog materijala za 21. stoljeće.
