Metoda taljenja: Metoda taljenja bila je najranija i još uvijek široko korištena metoda za pripremu staklene keramike. Ova metoda uključuje ravnomjerno miješanje različitih sirovina i aditiva, njihovo taljenje na visokoj temperaturi od 1100 stupnjeva do 1550 stupnjeva, homogeniziranje staklene taline, njeno oblikovanje, žarenje, a zatim nukleaciju i kristalizaciju na određenoj temperaturi kako bi se dobila staklena keramika s finim, ujednačenim zrnima i cjelokupnom kristalizacijom. Najveća prednost metode taljenja je u tome što se može koristiti bilo koja metoda oblikovanja stakla, poput prešanja, valjanja, puhanja, izvlačenja i lijevanja. U usporedbi s konvencionalnim procesima oblikovanja keramike, ova je metoda prikladna za proizvodnju proizvoda složenih oblika i preciznih dimenzija, olakšavajući mehaniziranu i automatiziranu proizvodnju, a rezultirajući proizvodima od staklokeramike visoke gustoće, ujednačenog sastava i bez poroznosti. Međutim, ova metoda zahtijeva visoku temperaturu taljenja, a količina kristalnih faza u dobivenoj staklokeramici ovisi o ukupnoj sposobnosti kristalizacije osnovnog stakla i režimu toplinske obrade.
Metoda sinteriranja: Tradicionalne metode taljenja za pripremu staklene keramike imaju određena ograničenja, kao što su visoke temperature taljenja stakla i dugo vrijeme toplinske obrade. Metoda sinteriranja nadilazi te nedostatke. Ova metoda uključuje kaljenje u vodi i mljevenje rastaljenog stakla kako bi se dobio stakleni prah, koji se zatim prosijava i razvrstava u zelena tijela. Ta se zelena tijela zatim sinteriraju na određenoj temperaturi, a uzorci se hlade u peći kako bi se dobio konačni proizvod. Metodu sinteriranja karakterizira niža temperatura taljenja i kraće vrijeme taljenja osnovnog stakla u usporedbi s metodom taljenja. Budući da stakleni prah ima veću specifičnu površinu, kristalizira lakše nego staklo dobiveno metodom taljenja, čime se eliminira potreba za nukleacijskim sredstvima. Nadalje, ova metoda ne zahtijeva fazu oblikovanja-stakla, što je čini prikladnom za pripremu stakala otopljenih na ekstremno visokim temperaturama i staklene keramike koju je teško oblikovati. Trenutna istraživanja usmjerena su prvenstveno na sinteriranu staklenu keramiku koja se temelji na sustavima kordierita, enstatita i litij-aluminij silicija.
