Oksidna staklena keramika: paradigma stabilnosti i raznolikosti
Staklokeramika-na bazi oksida čini polovicu obitelji staklokeramike. Temelje se na silicijevom dioksidu, uz dodatak aluminijevog oksida, magnezijevog oksida i drugih komponenti za podešavanje svojstava. Na primjer, litij-aluminij-silikatna staklena keramika ima koeficijent toplinske ekspanzije gotovo -nula, što je čini idealnom za objektive astronomskih teleskopa; dok se borosilikatne vrste, zbog svoje izvrsne otpornosti na toplinu, obično koriste u laboratorijskom staklenom posuđu i posuđu za kuhanje. Ovi materijali općenito pokazuju jaku kemijsku stabilnost, ali propusnost svjetlosti nekih vrsta varira s promjenama u sastavu.
Staklokeramika bez-oksida: naprednjaci za posebne primjene
Na bazi-nitrida: predstavljen silicijevim nitridom, s tvrdoćom koja se približava dijamantu, pogodan za proizvodnju alata za rezanje.
Na bazi-karbida: Otporan na temperature do 1600 stupnjeva, obično se nalazi u vrućim{2}}komponentama zrakoplovnih motora.
Spojevi na bazi-disulfida: Jedinstvena infracrvena propusnost, koristi se u optičkim komponentama termovizijskih kamera.
Ovi materijali rade iznimno dobro u ekstremnim okruženjima, ali imaju visoke troškove proizvodnje i teško ih je obraditi.
Kompozitna staklokeramika: sinergijska evolucija performansi
Ugradnjom metalnih čestica, vlakana i sl. u staklokeramičku matricu nastali su kompozitni materijali višestrukih svojstava. Na primjer, materijali koji sadrže-volframov karbid-otporni na habanje koriste se u mehaničkim brtvama, povećavajući njihov vijek trajanja za tri puta; antistatički materijali s dodanim vodljivim fazama rješavaju problem nakupljanja statičkog elektriciteta u elektroničkoj industriji. Ovi materijali pokreću inovacije u područjima kao što su precizna proizvodnja i nova energija.
